Povodom online radionice filmske kritike, Enigmatične slike sa Jean-Michelom Frodonom održane u organizaciji Kino kluba Split, donosimo intervju s kritičarem.
1. Koja je vaša definicija filmske kritike? Je li to osobna procjena filma? Puno ljudi ima mišljenje o filmu, ali dobar kritičar ima svoj specifičan glas i način pisanja. Slažete li se?
Filmska kritika jest, ili bi trebala biti specifičan postupak u kojem se pisanje razrađuje iz nečijeg osobnog promišljanja. Svaka osoba ima mišljenje o filmovima, i to je u redu. Ali rijetki se posvete putu transformacije početnih utisaka u artikulaciju vlastite interpretacije kroz proces pisanja, (ili, rjeđe, kroz neke druge medije).
2. „Recenzija“ i „kritika“pojmovi su koji se često miješaju. Mislite li da su recenzenti filma filmski kritičari, ali nisu svi filmski kritičari recenzenti filma?
Mene to toliko ne zanima, mislim da se to više odnosi na vrstu medija u kojima se pojavljuje nego nužno na vrstu posla koji se obavlja. Vrlo dobri kritičari pišu za medije u kojima se njihov rad naziva recenzijama.
3. Kako gledate film? Imate li poseban fokus ili razradu?
Uvijek sa sobom imam bilježnicu i olovku. Bilježim dok gledam filmove, ali ne nužno da bih poslije čitao što sam zabilježio (ako je uopće čitljivo!), već zbog toga što me to postavlja u specifičan odnos s filmom.
4. Mislite li da neki kritičari imaju preveliku moć? U nekim slučajevima „malih“ filmova kritika može biti i nada za njihov uspjeh.
Ako je negdje akumulirano previše moći, to je na tržištu filma te u marketinškim uredima i među agentima. U odnosu na njih, nijedan kritičar pojedinačno nema previše moći, a zapravo, nitko nema previše moći. Filmska kritika ima kolektivni učinak, čak i ako je rezultat subjektivnih i individualnih prijedloga. I da, naravno, kritičari mogu pomoći „krhkim“ filmovima, što je čak i dobro iako to ne bi trebala biti svrha. Filmska kritika nije nevladina organizacija.
5. Kako vidite filmsku kritiku koja se piše isključivo za Internet? Postoji li razlika između pisanja članka za novine i pisanja online, budući na Internetu čitatelji mogu komentirati. Obzirom na rečeno, brinete li vas kako će vaš rad tumačiti neki komentatori?
Nakon dvadeset i pet godina rada za tiskane medije te pisanja za online medije kroz više od desetljeća, ne vidim bitnu razliku. Ali naravno da mi je koristio položaj koji sam imao u vrijeme kada je Internet postao dominantan način cirkulacije riječi i ideja. Što se mene tiče, dobivam uglavnom pozitivne komentare. Kada su negativni, vrlo rijetko su uvredljivi već su obično uvod u zanimljive rasprave. Tako da sam u osnovi zadovoljan interakcijom koju Internet dopušta.
6. Kakvo je vaše mišljenje o analizi filmskih uradaka kao evaluacijskom (ocjenjivanju), a ne samo opisnom procesu?
Smatram da filmska kritika mora sadržavati neke elemente prikazivanja i neku evaluaciju, ali bi trebala djelovati izvan toga, na način koji istovremeno uključuje i nadilazi ta dva pristupa.
7. Profesionalni ste kritičar gotovo četrdeset godina, koji su prema vama glavni izazovi s kojima se film danas suočava?
Dvije dijametralne opasnosti: jedna je povećavanje jaza između „umjetničkog filma“ i „komercijalnog filma“, a druga je razvodnjavanje filmske umjetnosti u audiovizualnom melting potu gdje su filmovi, serije i videoigre dio istog polja.
8. Imate li nekih savjeta za mlade i motivirane profesionalne filmske kritičare? Koje kvalitete čine dobrog filmskog kritičara?
Po mom mišljenju, potrebne su samo dvije „kvalitete“: volite kinematografiju i pogledajte što više filmova svih vrsta, uživajte u pisanju. Sve ostalo, doći će samo po sebi.
9. Vodili ste online radionicu filmske kritike „Enigmatične slike“ s osam sudionika, uključujući vas (Split, Zagreb, Pariz i London) u organizaciji Kino kluba Split. Je li vam taj format bio izazovan? Mislite li da je ova inicijativa vrijedan faktor za prijenos znanja i ideja u prevladavanju krize ili može biti čak i odgovor za budućnost?
Bio sam vrlo sretan zbog toga i želim pozdraviti sjajan rad Kino kluba Split. Uživao sam u radionici i vjerujem da je dobro prošla za sve sudionike, uključujući i mene. Ali više volim biti fizički prisutan, susresti ljude, voditi „male“ razgovore (ili ne tako male) uz šalicu kave ili čašu vina. Predavanja online (kojih imam poprilično za vrijeme Covid krize) mnogo su napornija od predavanja in presentia. I, što je još važnije, zaista želim da oni koji pohađaju moje radionice mogu pogledati filmove o kojima pišemo u pristojnim uvjetima, s projekcijom na velikom platnu.
Andrea Remetin